Postoje vremenska razdoblja kada određena iskustva i mnemoničke slike koje ta iskustva uzrokuju povezuju perceptivne artefakte i tragove materijala s nečijom prisutnosti unutar isprepletenih povijesti stvaranja mjesta. Upravo ta ideja „sudjelovanja“ te mjesto dodira sjećanja i iskustva, predgovor su za diskusiju koja se odnosi na Mesarski most Atelijera arhitekti. Uobičajena je praksa stvarati analogije i metafore u pokušaju objašnjavanja egzistencijalnog sadržaja iskustva, a „most“, kao objekt iskustva, nije oslobođen klišeizirane zloupotrebe takvih usporedbi. Teško je lingvističke trope pridružiti tumačenju Mesarskog mosta s obzirom da njegova poetska struktura dijalektički izvire kroz i iz oblika otpora.